Franjo Klopotan

One of the creator of surrealisms in Croatia, also accepted in Encyclopedia of Croatian Art, Franjo Klopotan is distinctive artist, very prominent outside Croatian borders.

Foreword

Happy end prirode i čovjeka

 

Gotovo svi europski umjetnički programi, od romantizma do naših dana, pozivaju se na san i maštu. Drugim riječima, svi se naši projekti nade temelje na noćnim stranama bića, ali i stradaju na plićacima razuma: količina tih programa, naime, ispisuje i brojku neuspjeha. Robujući neposredno mogućem mi kao da ne čujemo Baudelairea koji kaže da je moguće samo provincija istinitoga.

Evo jednog slikara, s gornjohrvatskih brežuljaka koji su rodili tolike sanjare, kako fascinantnom sigurnošću ispunjava nalog sna. Nisu to psiho-analitička čudovišta, ni bdjenje nad rijekama nesvjesnoga, nego zavičaj u čarobnoj kutiji sanjarenja, u kojoj su kazaljke vremena stale na brojkama djetinjstva. Franjo Klopotan, nesebični posjednik te camere obscure, prenosi slike iz njezine otajstvene utrobe na platno ili staklo, gdje ih svjetlost daruje bojama mašte. Otuda na njima "izrazito kazališni raspored simbola", kako je primijetio dr. Petar Selem, uspoređujući ih s fantastikom u dramama Fernanda Arrabala. I doista, Klopotanova pozornica djetinjstva, s bestijarijem koji pomiruje bajku i stvarnost, uvijek je bitno drama, zakočena negdje prije konflikta i pretvorena u opći happy end prirode i čovjeka.

Tu i životinje sanjare, obestvarne lebdenjem, zatečene u nekom općem praštanju, kao na nekoj imaginarnoj misi mašte, gdje je zlo zauvijek nestalo, čime je i sve živo oslobođeno okova zemlje i prepušteno visinama.

Preciznost crteža (iza koje stoji i iskustvo retušera) Klopotanovim slikama daje čvrstinu stvarnosti, a irealne boje optiku bajke.
Crtež uopćava zavičajni krajolik, pretvarajući ga u pozornicu sanjarenja, a mašta ispisuje scenarij fantastičnog, u kojemu životinje, oslobođene sno-vnih simbola, vraćaju dobrotu postojanja, koja bi i tako trebala pripadati svemu živome.

U tijekovima hrvatske naive, čiji odjeci na žalost počinju zaglušivati izvore, Franjo Klopotan je posve svoj, jedan od predvodnika prijelaza naive u fantastiku. Svaka njegova izložba, osobito u Hrvatskoj gdje smo ih malo vidjeli, stoga je događaj vrijedan pozornosti, ne samo za naše slikarstvo, nego i za našu kulturu uopće. Njegovo slikarstvo nikada nije ni napuštalo zavičaj, a sada je na nama da mu damo i zavičajnost hrvatskog slikarstva.

Veselko Tenžera

 

Nalog sna

 

U svojim je izvornim fantazmagoričkim prizorima Franjo Klopotan uspostavio najprisniji poetski odnos između sna i jave svog Hrvatskog zagorja.

Nije Veselko Tenžera neutemeljeno nazvao Franju Klopotana jednim od predvodnika prijelaza naive u fantastiku", premda je znao da je proces ovog "prijelaza" vremenski započeo daleko prije Klopotana, s "Pogrebom" Štefa Halačeka Ivana Generalica, daleke trideset i četvrte, znači, na samom startu hrvatske naivne umjetnosti. Tenžera ukazuje na Klopotana kao predvodnika postfestum, pola stoljeća kasnije! Prave razloge zaista ne treba posebno istraživati, veliki je kritičar prepoznao u Klopotanovom djelu "projekt" u kojem se potvrđuje "noćna strana (njegova) bića", pjesnika u čijem se djelu "fascinantnom sigurnošću ispunjava nalog sna", drugim riječima, on u Klopotanu prepoznaje izvornog nadrealistu. Onaj koji je poznavao Tenžeru, morao je znati kako je ovaj jetki kritičar davao rijetko i suzdržano priznanja, "grčevito stisnutih vilica", kako se govorilo. Usprkos tome Klopotan je dugo ostao u sjeni naše kritike.

Po čemu je, dakle, Klopotanov nadrealizam tako osobit i izvoran? Očito po osobnoj ikonografiji i znakovima specifičnim za slikarevo Presečno. Klopotan ne postiže onaj "stravični šok" u podsvijesti gledalaca s bizarnim susretima dvaju "nespojivih i suprotstavljenih predmeta" preuzetih iz skla-dišta paranoje iz kojeg su se "snabdjevali" slikari čiji je krajnji cilj bio "epatirati buržuje." Za "meke strukture" svog zagorskog pejzaža i rustične stvar-nosti Klopotan traži odgovarajuću metaforu: lirsku i tipično zagorsku, blagu i snovitu, s prepoznatljivim posrednicima između zagorskog sna i zagorske jave. Za ovog slikara nije java apokaliptična slika naše civilizacije, a posrednici između snova i jave nisu ukleti pjesnici. Klopotanova je java rustična idila, a posrednik između nje i sna o zagorskoj Arkadiji može biti samo - lirski pjesnik.

Koji se to zagorski signum javlja u Klopotanovim slikama? Najčešće je to puran iz umjetnikova seoskog dvorišta, signum raskoši i razmetljivosti, zatim to su antropomorfhe ptice, kukci, opora tijela seoskih ljepotica, čvorci, leptiri, kolijevke, ukratko, sve ono što je ostalo zatvoreno i zaboravljeno u seoskoj, "čudesnoj škrinji vlastita djetinjstva" (Ernest Fišer). "Zanima ga, piše Boro Pavlović, humor vrapca i mačke, brbljavosti čavki i graktanje gavranova". To očito nije lirski pjev u pariškom falsetu, nego opori govor pučkih fantazmagorija koje progovaraju iz dubine Klopotanova pjesničkog bića. Mi zaista prepoznajemo u ovoj klopotanskoj rustičnoj partituri lirsku sordinu svih naših snova, podjednako febrilnih, kao i onih blagih, osvijet-ljenih srećom postojanja.

Klopotan je u dionici nadrealizma hrvatske naive ključna ličnost, onaj slikar kojeg je Tenžera postdatirao kao - predvodnika. Fantazmagoričnost, ova nježna i osjetljiva biljka svakog maštovitog slikarstva, očito se uzgaja pod posebnim uvjetima, u staklenicima poezije, u blagoj klimi humanosti. Uvijek u humusu djetinjstva i rodnog kraja. Upravo ovo potvrđuje neizostavni Tenžera ovim riječima: "Klopotanovo slikarstvo nikada nije napuštalo zavičajnost hvratskog slikarstva". Kakve proročke riječi, kakva povijesna obveza suvremenika!

Josip Depolo